Dobrobit svećenika u vrijeme pandemije bolesti COVID -19

Abstract

Svećenici su se također za vrijeme pandemije bolesti COVID‑19 suočili s novim načinom življenja vlastitog poslanja i poziva, tim više što je svećeničko poslanje usmjereno najčešće na živi kontakt s ljudima. Uzeli smo u obzir odnos svećenika prema drugima, prema sebi i prema Bogu. U istraživanju, koje je provedeno od kraja studenoga do polovice prosinca 2020. godine, sudjelovalo je 312 svećenika, redovnika i dijecezanskih svećenika, koji žive i rade u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji te jedan manji dio u ostalim državama. Za potrebe istraživanja korišteni su upitnici, prevedeni prema novim standardima prevođenja, kojima se ispitivalo psihološko blagostanje svećenika, suosjećanje i samo‑suosjećanje te je prigodni upitnik pripremljen za potrebe ovog istraživanja koji je u fokusu imao pastoralni život svećenika za vrijeme pandemije bolesti COVID‑19. Veći broj svećenika, to jest 77 %, izjavio je kako su u doba pandemije odvojili više vremena za molitvu nego uobičajeno, što je ujedno i povezano s većim osobnim rastom i pozitivnim odnosima s drugima. Materijalne poteškoće imali su svećenici koji žive i djeluju u župama manjim od 3000 stanovnika. Ističe se kako nema značajnijih razlika u psihološkoj dobrobiti (psychological well‑being) između dijecezanskih svećenika i redovnika kao ni između svećenika koji žive sami ili u zajednici s drugim svećenicima. Primijetili smo značajne razlike u brizi o sebi kod svećenika koji su na službi duže od dvadeset godina života, gdje upravo oni pokazuju višu razinu brige o sebi. Na koncu, značajnim se pokazalo da oni svećenici koji su više suosjećajni prema samima sebi, imaju i višu razinu psihološke dobrobiti.