Ženski mir

Abstract

Autor polazi od Aristofanove Lisistrate kao paradigmatskog antiratnog teksta ‎ženske politike otpora, no preispituje njeno čitanje kao feminističke kritike ‎rata te kao kritike atenskog imperijalizma. Prvo, autor ističe da ženska politika otpora kroz seks-štrajk i okupaciju javnog prostora nije nužno povezana ‎s antiratnim uvjerenjima, već proizlazi iz zaštite “ženskog svijeta” privatnih ‎odnosa i domaćinstva. Drugo, “ženski mir” kojim se satirizira atensko vodstvo ima antidemokratski predznak i nije kritika atenskog imperijalizma, već‎njegova obrana. Na kraju, u analogiji s Lisistratom, propituje se ruski ženski ‎aktivizam kao reakcija na ruske agresivne ratove u Čečeniji i Ukrajini. Taj ‎aktivizam primarno polazi od majčinstva kao legitimnog oblika artikuliranja ‎problema rata, ali ne dovodi rat u pitanje. Autor zaključuje da takav ženski aktivizam koji proizlazi iz racionalnosti brige za dobrobit djece i muževa, bilo ‎u Lisistrati bilo onaj koji se većinski manifestira kod ruskih majki i žena, nije ‎politički i vrijednosno utemeljen te ne artikulira koherentne antimilitarističke ili pacifističke stavove, pa stoga nije uistinu antiratni. U kontekstu Rusije, ‎svojim zahtijevanjem boljih uvjeta muškarcima u vojsci majčinsko-ženski aktivizam zapravo je strategija za optimizaciju rata, bitno se ne suprotstavljajući ‎ruskim državno proklamiranim ratnim ciljevima ili ih čak podržavajući.‎