Granične situacije ljudske egzistencije kao topoi vjere i nade

Abstract

Granične situacije ljudske egzistencije nadilaze isključivo individualnu perspektivu te često ukazuju na šire socijetalne dinamike koje su hostilne za nesmetan razvoj osobnih i kolektivnih realnosti. U prvom dijelu rada granične situacije će biti analizirane unutar teorijskog okvira koji donosi Karl Jaspers. Antinomije koje karakteriziraju granične situacije promatrat ćemo iz perspektive odnosa znanstvenog i životnog svijeta. Husserlovo shvaćanje krize znanosti, posebice u vidu »gubljenja smisla« promatrat ćemo iz perspektive intersekcije znanstvenog optimizma i socijetalne krize. Na tragu navedene intersekcije razvijamo hipotezu kako su granične situacije dodatno potencirane unutar kriznog konteksta unutar kojeg znanstveni optimizam gubi stabilizirajuću funkciju te izaziva širu društvenu krizu. Drugi dio rada daje obrise jedne alternativne diskurzivne prakse. »Periferije ljudske egzistencije«, sintagma pape Franje poslužit će nam kao svojevrstan metodološki okvir promatranja graničnih situacija. Pluralitet i raznovrsnost graničnih situacije s jedne strane, a dinamizam životnog svijeta i društvenih okolnosti s druge, zahtijeva jednu multidisciplinarnu metodologiju koja nadilazi česte autoreferencijalne pristupe pojedinačnih znanosti. Donosimo kritički pregled fenomena autoreferencijalnosti te dajemo obrise jedne inkluzivne metode koja je u stanju potencirati povjerenje u društvenom okviru (Niklas Luhmann) stvarajući tako pogodan kontekst za ostvarenje tangibilne nade.