Church Resilience in Times of Crisis

Abstract

Autor u radu nastoji osvijetli izazove crkvene otpornosti u vremenu krize iz moralno-etičkog aspekta u postkoncilskoj perspektivi. Današnji suvremeni čovjek nalazi se u procijepu mnogih kriza koje utječu na njegov moralno-duhovni život kao i svjedočenje vjere u osobu Isusa Krista. Dubinska kriza koja je zahvatila čovjeka pridonijela je prije svega moralnoj i duhovnoj dezorijentiranosti. Napuštajući temeljnu istinu o sebi, čovjek je skončao u obmani grijeha – živjeti kao da Boga nema. Kao član otajstvenog Tijela Kristova kršćanski život nužno se razumije u svjetlu kršćanske objave. Po sakramentalnoj dimenziji vjere čovjek vjernik sjedinjuje se i sudjeluje u vjeri Crkve u kojoj razvija otpornost. Stoga se i razvijanje crkvene otpornosti u vremenu krize treba shvaćati upravo u tom temeljnom izričaju moralno-teološke spoznaje koja ističe da je čovjek ranjen grijehom da mu grijeh sprječava postići puninu. Bog je Kristovim utjelovljenjem ponudio ranjenom čovjeku puninu života sukladno njegovu dostojanstvu. Obnova čovjeka i stvaranje crkvene otpornosti ističe temeljnu strukturu po kojoj čovjek živi tako da je prije svega nošen milošću i darom vjere. U tom smislu razvijanje otpornosti znači razvijanje milosnog života koji je obnovljen u osobi Isusa Krista jer je ljudsko dostojanstvo koje je grijehom narušeno upravo u Kristu na čudesan način obnovljeno. Iz moralno fundamentalne spoznaje slijedi razvijanje otpornosti kao jedinstva moralno-duhovnog života u svjetlu vjere koji je nošen prije svega krepostima i vrlinama ali i sakramentima koji ponazočuju prisutnost Krista. Kršćanska vjera koja se razumijeva kao ozdravljenje od grijeha, vraćanje slobode i dostojanstva označava onu temeljnu otpornost shvaćenu kao mogućnost prihvaćanja dara istine o čovjeku, a to znači otkrivanja moralnih vrijednosti u svjetlu autentične moralne antropologije i svih određujućih protežnica vjere koje iz toga proizlaze. Čovjekova otvorenost i izgradnja otpornosti unutar Crkve u svjetlu teologalnih i moralnih kreposti čini ga sudionikom milosti i dara vjere u kojem Bog samog sebe daruje čovjeku. Rad u pet točaka donosi izazove razvijanja otpornosti, pokazujući fundamentalno da se otajstvo čovjeka, tj. njegova dostojanstva ne može razumjeti bez Boga, kao i da je crkvena otpornost shvaćena kao obnova čovjeka u svjetlu temeljnog izričaja kršćanske vjere da je Bog stvorio čovjeka kao slobodno, razumno biće obdareno apsolutnim i nepovredivim dostojanstvom. Otpornost unutar Crkve zahtijeva jedinstvo moralnog i duhovnog života i rast i razvoj autentične teološke antropologije.