Između diskursa o prostoru i diskursa prostora

Abstract

U članku se iz perspektive semiotike prostora analiziraju temeljni dokumenti o osnivanju, ustroju i prostornim preinakama Zavoda za umobolne u Stenjevcu. Oslanjajući se na analitičko-diskursne modele ispituje se način na koji je u njima legitimiziran diskurs o prostornom ustroju stenjevečkog Zavoda i izdvajaju tri temeljna principa (estetski, ekonomski i utilitarni) s pomoću kojih je legitimizacija postignuta, te se identificiraju temeljni topoi i ispituje njihova argumentacija u različitim kontekstima. Posebno se analiziraju tekstovi u kojima različiti stručnjaci raspravljaju o budućem spacijalnom ustroju Zavoda i odmjeravaju prednosti i nedostatke dvaju temeljnih modela spacijalne organizacije ludničkih prostora u 19. stoljeću – paviljonskog i monolitnog. Rezultati analize pokazuju su da su neka od temeljnih obilježja diskursa o prostornom uređenju Zavoda u Stenjevcu ekonomičnost, povoljnost i oportunost te funkcionalnost i svrhovitost. Oni se promatraju u sprezi s kontekstom razdoblja, ponajprije s prevladavajućim društvenim vrijednostima i devetnaestostoljetnim idejama o liječenju umobolnika.