O Očnoj klinici vizualno: Očna klinika Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu slijedom sačuvane fotoarhive

Abstract

U ovom radu prikazana je novoosnovana Očna klinika Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na temelju fotografske zbirke pohranjene u Odsjeku za povijest medicinskih znanosti HAZU. Zbirku je Odsjeku donirao povjesničar medicine i oftalmolog Vladimir Dugački. Zbirka se sastoji od fotoalbuma smeđih korica s ornamentima, dimenzija 22,5 × 15,5 cm, koji sadrži 12 monokromnih fotografija 13,5 × 8 cm Očne klinike te osam uvećanih fotografija formata 22,5 × 17 cm nalijepljenih na karton. Premda nisu datirane fotografije vjerojatno potječu iz razdoblja nakon otvorenja Klinike između 1923. i 1926. godine. Neki od fotografiranih prostora prepoznatljivi su i okom laika (predavaonica, knjižnica, operacijska dvorana), dok se u funkciju onih ispunjenih aparaturom, može proniknuti tek uz neophodno medicinsko znanje i poznavanje razvoja struke. Namjera naručitelja ovih fotografiranja predstojnika Klinike Alberta Botterija bila prikaz novoosnovane klinike, ne samo po prostoru u koji je smještena, aparaturi i instrumentima kojima je opremljena, već i po njezinoj specijalističkoj usmjerenosti i znanju koje se iz tog sustava generira. Ekspertizu Očne klinike definiraju specijalizacija i subspecijalizacija, usmjerenje spram određenog organa u skladu s razvojnim dosezima medicine toga doba. Klinika je novo i drugačije iskustvo prakse liječnika, fragmentiran fokus na dijelove organizma, umijeće njihovog sjedinjavanja u kliničkoj interpretaciji i artikulaciji, što se na simbolički način može iščitati iz fotografija. Svaka fotografija iz albuma klinike funkcionira za sebe, ali i kao dio narativne linije cjeline, potvrđujući sustav ove ustanove kao radilišta koje izrasta iz identiteta novoosnovanog Medicinskog fakulteta, njegove akademske i opće društvene uloge.Za razliku od drugih klinika, čije su rane fotografije uglavnom snimili amateri, vizualna reprezentacija Očne klinike prepuštena je profesionalcu, poznatom zagrebačkom fotoatelijeru Foto Tonka koji je vodila Antonija Kulčar. Botteri je nedvojbeno svoju, ujedno i prvu Očnu kliniku u regiji želio predstaviti javnosti kao ustanovu usmjerene i organizirane funkcionalnosti, specijalizacije i prepoznatljivosti, ali i kao ogledalo svoje kompetentnosti i vještine opremanja kako bi stala uz bok sličnim europskim ustanovama. U tom kontekstu sačuvane fotografije Očne klinike, koje su desetljećima ostale izvan društvenog pogleda, svojom ispražnjenošću od ljudi i tehnologiziranom hladnoćom čine svojevrstan antipod bujnom, razigranom životu koji uobičajeno proizlazi iz Tonkinog atelijera. Gotovo paradoksalno, taj vizualni ispis ustanove koja se bavi očima ostao je izvan očiju javnosti, premda su vjerojatno mnogi klijenti Tonkinog atelijera ondje katkada zatražili pomoć.