“Think Globally, Act Locally”? Horizons of Entangled Histories in the Historiography of Medieval and Early Modern Southeast Europe

Abstract

Moderne historiografije utemeljene su u 19. stoljeću, što se duboko odrazilo na njihovu prirodu i strukturu sve do kasnog 20. stoljeća. Naime, uspostavljene su: 1) kao nacionalne povijesti i 2) kao iznimno eurocentrične. U drugoj polovici 20. stoljeća nastali su brojni metodološki koncepti koji su društvenim znanostima nastojali raširiti te postavke i okvire, toliko sužene pri njihovu nastanku. Dogodili su se tako afektivni, lingvistički, prostorni, i drugi „obrati“ koji su uveli nove kategorije i nove perspektive. Iz poststrukturalističke kritike komparativne povijesti nastale su, među ostalim, historija transfera i historija isprepletanja. Danas se također naširoko polemizira o svjetskoj i globalnoj povijesti.Od kraja 20. stoljeća do danas akademski prostor sociološke i povijesne znanosti uvelike je (bio) zasićen konceptom identiteta. Analizirani su kulturni, lingvistički, nacionalni, rodni identiteti, koji su svi mogli biti i fluidni, hibridni, promjenjivi, osporavani. Vrlo su važni i narativni identiteti jer pojedinci i grupe konstruiraju i internaliziraju identitete upravo posredstvom narativa u kojima su upletene rekonstrukcije sjećanja, ciljevi, vrijednosti, očekivanja – sve ono što tvori društvenu stvarnost, odnosno određeni kulturni imaginarij. U članku autor iznosi neke karakteristike svoga profesionalnog puta od nacionalne preko eurazijske povijesti do povijesti transfera i povijesti emocija kojima se sada najviše bavi. Smatra da je nacionalna povijest važno nasljeđe svih europskih historiografija, no da je ključno da se ona kontekstualizira i poveže sa svim onim činiteljima koji su, isprepleteni, formirali fino tkanje povijesti. U tom je smislu, napose za povijest Jugoistočne Europe, promatrati ovu kontaktnu zonu na razmeđu Mediterana i kontinenta, planinskih lanaca i stepe, sjedilačkih i nomadskih entiteta, kršćanstva i „poganstva“ kroz ključ i široke eurazijske povijesti i unutar epistemiološkog jedinstva znanja. Naime, cijelo je prvo tisućljeće kršćanske ere, upravo ono formativno za ovaj dio europskog kontinenta, obilježeno migracijama i provalama Huna, Avara, Mađara, Kumana (kasnije i Mongola i Osmanlija). U transferima (dobrovoljnim i prisilnim) ljudi, znanja, ideja, roba, (…) nastale su strukture koje danas možemo proučavati s aspekta povijesti ekonomije, urbanizma, religije, intelektualne i kulturne povijesti, povijesti emocija i drugih poddisciplina. Dakako, u međusobnoj suradnji i, koliko je moguće, unutar međunarodnih interdisciplinarnih okvira.