Dogodi li se, da žena sama ne doji djeteta? Tko ga onda doji?

Abstract

U ovom se radu na temelju etnografskih zapisa nastalih u suglasju s Osnovom za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu iz 1897. nastoje dati obrisi osobite prakse vezane uz dojenje djeteta u seoskoj sredini na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Riječ je o dojenju tuđeg djeteta, odnosno o prepuštanju dojenja ženi koja nije djetetova majka. Etnografskim zapisima iz Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena koji su, s ponekim retrospektivnim uvidima, uglavnom usmjereni na ondašnju suvremenost, pristupa se kao izvorima za etnologiju i povijest svakodnevice. Međusobno povezujući odlomke o dojenju iz različitih zborničkih zapisa, ali i one koji se na dojenje referiraju posredno, tekst među ostalim upućuje na važnost razlikovanja između kontinuiranog davanja djeteta na dojenje zbog bolesti majke ili njezinih problema s dojenjem i povremenog prepuštanja dojenja ženi koja nije djetetova majka poradi majčine privremene, kratkotrajne odsutnosti. Tekst se zanima i pitanjem (materijalne) naknade za dojenje ili njezinim izostankom te, s time povezano, odnosom između nastojanja na zaradi s jedne strane i solidarnosti s druge te eventualnom profesionalizacijom dojenja koja pitanjima iz Osnove nije obuhvaćena, a u samim zapisima je tek naznačena.