Fenomenologija odnosa nacionalnoga i kulturnoga identiteta u hrvatskom društvu

Abstract

Cilj je rada analizirati fenomenologiju međuodnosa nacionalnoga i kulturnoga identiteta u hrvatskom i prikazati načine na koje ukotvljenost nacionalnog i kulturnog identiteta u hrvatskom društvu generira percepciju pojedinca prema individualnom izričaju hrvatstva. Da bi se uopće moglo govoriti o ovom procesu bitno je definirati odnos kulturnoga i nacionalnoga identiteta u Republici Hrvatskoj. Taj odnos karakterizira dualnost utjecaja. Kulturni identitet bitna je sastavnica izgradnje nacionalnoga, koji određuje smjer kulturalne dinamike. Fenomenološka razina teorijske analize u fokus stavlja internalizaciju identitetskih sastavnica. Kako je svijest uvijek intencionalna, odnosno intendira predmet, valja proučiti načine shvaćanja izgradnje individualnog identiteta kroz zalihe koje se kolektivno pružaju. Takva vrsta konstrukcije, odnosno internalizacija kolektivnih pretpostavki, pretpostavlja relativnu neovisnost aktera u konstrukciji vlastite zbilje – pojedinac je slobodan formirati značenje, ali to značenje stvoreno je unutar određenoga konteksta i okvira. Taj kontekst na sebi svojstven način stvara esenciju znanja danu na raspolaganje. Osnovni problem sa znanjem nacionalnog i kulturnog identiteta jest taj da je to znanje omogućeno u dvije dominantne varijante. Pojedinac svoj identitet konstruira kroz varijantu zalihe znanja, dominantnu (ili dostupnu) kroz njegov život. Takav proces ostvarenja osobe disperzira nacionalni identitet. U fenomenološkom smislu, sama koncepcija Hrvata i hrvatstva na razini pojedinca pluralna je i dvosmisleno definirana.