Da li je jednakost u pokazivanju ljubavi važna za zadovoljstvo brakom?

Abstract

Sprovedeno istraživanje usmjerilo se na dva cilja. Prvi cilj bio je provjeriti znači li jednakost u ukupnom pokazivanju ljubavi u braku ujedno i jednako davanje i primanje ljubavi u svim specifičnim načinima pokazivanja ljubavi. Drugi cilj bio je utvrditi što je važnije za bračno zadovoljstvo: jednakost u pokazanoj i percipiranoj ljubavi ili apsolutni nivo izražavanja ljubavi u odnosu, nezavisno od toga doprinose li joj oba partera podjednako. Prema teoriji jednakosti (engl. equity theory), osobe koje pokazuju svom partneru/ki ljubav u podjednakoj mjeri kao što i percipiraju da partner/ka pokazuje njima, će biti najzadovoljnije svojom vezom, nezavisno od toga da li je nivo izražene ljubavi veliki ili mali. Osobe koje se percipiraju uskraćeno u pokazivanju ljubavi će biti najmanje zadovoljne, dok će zadovoljstvo onih koji dobijaju više nego što pokazuju - biti osrednje. Prema principu socijalne razmjene (engl. social exchange), koji naglašava važnost odnosa dobitaka i ulaganja, najzadovoljnije bi trebale biti osobe koje dobijaju više nego što pružaju, a najmanje zadovoljne one koje pružaju više nego što dobijaju (uskraćene). No, istraživanja socio-emocionalne klime u vezi, pokazuju da je nivo pozitivnih interakcija važniji za zadovoljstvo, nego percipirana jednakost, te bi najmanje zadovoljni trebali biti parovi koji međusobno izražavaju malo ljubavi, čak iako to oba partera čine podjednako. U istraživanju je učestovalo 302 hrvatskih bračnih parova. Starost ispitanika se kretalaod 20 do 82 godine, a dužina braka varirala je od mjesec dana do 57 godina. Parovi su bili heterogeni po nivou obrazovanja i veličini mjesta stanovanja. Ispitano je globalno zadovoljstvo brakom i primijenjena Skala pokazivanja ljubavi na kojoj je svaki partner procijenio kako pokazuje ljubav svom supružniku, te kako supružnik pokazuje ljubav njemu/njoj. Skala se sastoji od 40 stavki koje opisuju različite specifične načine pokazivanja ljubavi, a koji se faktorski grupišu u 6 specifičnih dimenzija pokazivanja ljubavi: Uvažavanje želja i potreba partnera, Emocionalna otvorenost i podrška, Verbalno pokazivanje naklonosti, Fizičko pokazivanje naklonosti, Obavljanje poslova u domaćinstvu, Praktična pomoć (van kuće). Jednakost je operacionalizovana kao sličnost u nivou pokazivanja ljubavi prema partneru i percepciji njegovog/njezinog pokazivanja ljubavi (ukupno i na svakoj pojedinačnoj dimenziji). Ovakvo indirektno mjerenje jednakosti u odnosu predstavlja metodološki pomak kojim se pokušavaju izbjeći nedostaci direktnog ispitivanja globalne percepcije jednakosti među bračnim partnerima. Rezultati su pokazali da u većini ispitanih parova (oko 70%) supružnici u podjednakoj mjeri pokazuju i primaju ljubav. U skladu s postavkama teorije jednakosti, jednakost u ukupnom pokazivanju ljubavi ne znači nužno i jednako davanje i primanje u svim specifičnim dimenzijama. U skladu s rodnim ulogama, muškarci više pokazuju ljubav kroz praktičnu pomoć (van kuće) i fizičkim izražavanjem naklonosti, dok žene to više čine kroz obavljanje poslova u domaćinstvu, te emocionalnu otvorenost i podršku. Ostali rezultati, međutim, nisu potvrdili postavke teorije jednakosti. Pokazalo se da su i muškarci i žene najzadovoljniji brakom ako pokazuju i primaju ljubav u velikoj mjeri. Uskraćeni pojedinci i oni koji dobivaju više nego što pružaju su nešto manje zadovoljni brakom, ali se međusobno ne razlikuju. Najmanje su zadovoljni brakom oni parovi u kojima je prisutno malo pokazivanja ljubavi, nezavisno od toga što partneri pokazuju jedno drugome podjednako ljubavi, koliko i primaju. Dobijeni nalazi ukazuju kako je za zadovoljstvo bračnih partnera važnija pozitivna socio-emocionalna klima u odnosu, nego sama jednakost u pokazivanju i primanju ljubavi.