Shared Empathy and Self-Testimony in Psychiatric Therapy and in Philosophical Practice

Abstract

Bavim se problem toga kako su dijeljena empatija i grupna terapija obvezni uvjeti za uspješan rad s pacijentima u medicinskoj i klijentima u filozofijskoj praksi. Nadalje, teorija dijeljene empatije mora se baviti i nedvojbeno zamršenijim problemom toga kako članovi grupe mogu ispravno dijeliti svoju mentalnu domenu s njenom posebnom fenomenologijom, te svoja osebujna držanja jednih prema drugima, tako da nužna samosvjedočanstva klijenata ne počivaju na prethodnom patološkom stanju. U nastavku nudim neke korake prema razrješenju toga problema. Učinit ću to ocrtavajući metodologiju koja se nalazi iza teorije dijeljene empatije te pokazujući, na primjeru jedne studije slučaja, kako to može biti razumljeno na taj način da se prilagođava svim preduvjetima za valjanu koherenciju samosvjedočanstva i uspješnog klijentova liječenja.